Sjećanja na dr. Kranjčića

A - H

Na misi bi se župnik Kranjčić prekrasno držao, kao i na različitim pobožnostima, na primjer na pobožnosti križnoga puta, na koju smo uglavnom svi išli jer je bila nakon poldanje mise.

Bio je uvijek dostupan za sakrament svete ispovijedi. Za njega je bilo jednako vrijeme podne ili pola noći, 12 sati u podne ili 12 sati u noći. On nije imao radno vrijeme, odnosno radno vrijeme mu je bilo uvijek, stalno. Ispovijedi su mi kod župnika Kranjčića ostale u lijepoj uspomeni. Nikada od velečasnog Kranjčića na ispovijedi nisam doživjela optužbe ili “špotanje“.
Iz sjećanja MARIJE ANTOLIĆ, Kranjčićeve župljanke iz Križevaca

“Zamislite! Idem upravo s Općine. Tamo me je dočekala vojna delegacija i  crveni drugovi općinari i rekli su mi: 'Moramo rušiti sv. Florijana jer tenkovi iz garnizona ne mogu skrenuti van na cestu.' I što da im sad odgovorim na to? Rekao sam im: 'Rušite! Ali napišite mi papir na kojem obećavate da ćete sagraditi drugu kapelicu sv. Florijana!' Kad su  čuli da budu trebali ponovno graditi, odmah su odustali od rušenja.“ To je bio kraj priče. Mene je fasciniralo kako je župnik Kranjčić imao hrabrosti tako se suprotstaviti komunističkoj vlasti izazivajući je da sruši jedan sakralni objekt.
Iz sjećanja ZDENKA AUGUSTINOVIĆA, Kranjčićevog vjeroučenika iz Križevaca

Župnik Kranjčić mi je krstio dvoje starije djece, Miodraga, rođenog 1963. i Marinu, rođenu 1966. godine. Miodraga je župnik dočekao u noći kako bi ga krstio. Župnik je došao pješice 1. kolovoza s Bistrice i pričekao nas je u pet sati ujutro. Nije mu bilo teško onako umornome od hoda dići se da dočeka kumove i da tajno krsti.
Iz sjećanja TEREZIJE BAHUNEK, Kranjčićeve župljanke iz Križevaca

Štefek i ja smo za maturu odabrali grčki. Štefek mi je pomogao oko radnje, neke sam stvari od njega prepisao. Apsolutno je bio bolji klasičar od mene. Na kraju sam bio oslobođen mature jer sam dobio četvorku iz grčkog, a da nije bio Štefeka bojim se da bih morao ići na polaganje mature, iako sam bio odličan đak.
Iz sjećanja STANKA BAŠLINA, Kranjčićevog gimnazijskog kolege porijeklom iz ozaljskoga kraja

Uvijek bi sugovorniku gledao blago u oči, fino je razgovarao s ljudima. Župnik Kranjčić bi znao ukoriti čovjeka na lijepi način. Ništa ne mogu zamjeriti župniku Kranjčiću. Brinuo se o meni kao o izgubljenoj ovci svoga stada.
Iz sjećanja JOSIPA BAŠTEKA, Kranjčićevog ministranta iz Križevaca

I prošle godine (2006.) primijetila sam da je njegov grob i nakon tolikih godina posjećen jer je uvijek bilo svježeg cvijeća i upaljenih svijeća. Po tome sam vidjela koliko je bio i ostao poštovan kao župnik.
Iz sjećanja KATARINE BEŠVIR, Kranjčićeve nećakinje iz Petrijanca

Sjećam se i susreta velečasnog Kranjčića s biskupom Lachom koji je znao doći k nama u Leskovac. U to sam vrijeme bila zadužena za portu pa sam im u govornicu donosila hranu. Jasno se sjećam kako je biskup velečasnom jedanput rekao: «Ja sam tebe poslao u Leskovac k časnama, a ne u Rakov Potok». Na to mu je velečasni odgovorio: «A što, preuzvišeni, s Francekom? Ne mogu gledati kako se sam muči». Mnogi su svećenici u to doba bili pozatvarani pa je mladi svećenik Kuharić imao tri, četiri župe. Velečasni Stjepan mu je zato pomagao. Biskup Lach mu je to više rekao u šali, smijao se, nije mu to zamjerio.
Iz sjećanja MARGARETE BREBRIĆ, časne sestre karmelićanke, vratarice u samostanu u Hrvatskom Leskovcu u kojemu je Kranjčić boravio kao duhovnik časnim sestrama

Bili smo na sprovodu župnika Kranjčića. Bio je to velik sprovod, plakalo se, ljudi su bili tužni. I danas se obvezno zaustavim kraj njegova groba. Više se ne molim toliko za njega. Češće krenem moliti pa se sjetim da on moli za nas. Znam da nas može zagovarati. Takvoga nije bilo kakav je on bio. Tko bi kao on onako bolestan klečao i molio? I otišao je, a da vjernicima nije rekao da je bolestan. Nije nas htio opterećivati svojim problemima.
Iz sjećanja KATE BREŽNI, Kranjčićeve župljanke iz Križevaca

O izgledu župnika Kranjčića mogu samo reći da mi je izgledao lijepo. Njegov lik ostat će mi zauvijek u sjećanju. Doživljavala sam ga kao starijeg čovjeka. Bila sam uvjerena da ima puno više godina nego što je realno imao. Djelovao mi je kao da je proživio dugačak život, a živio je samo 49 godina. Nije pridavao važnost izvanjskome. U svakom je trenutku bio spreman doći i napraviti nekome dobro.
Iz sjećanja IVANČICE CELOVEC,  Kranjčićeve vjeroučenice iz Križevaca

Kranjčić je bio veoma inteligentan čovjek, bilo mu je jasno da je teško bolestan i da mu se smrt bliži. Vidio sam da je čovjek molitve, čovjek koji se ispovijedao, nisam mu imao što prigovoriti, bio je pripravan da se svaki čas sastane s Gospodinom. Nije se nimalo bojao smrti. Strpljivo je podnosio svu tu bolest, nije se bunio, sa svime je bio zadovoljan. Kranjčić je bio jedan svet svećenik. To se sjećam još iz Zagreba. Sjećam se, još kad smo ga posjetili u Leskovcu, rekao je da je dobro imati svetu vodu jer kad god se blagosloviš, uvijek imaš jedan blagoslov više. Vidjelo se na njemu da je intenzivno duhovno živio, mnogo je molio.
Iz sjećanja mons. VELIMIRA ČAPEKA, svećenika koji je cijeli svećenički vijek proživio djelujući u Vatikanu, brinuo se o Kranjčiću u vrijeme neuspješnog liječenja u Rimu

Kad sam saznala da se ljudi naveliko prisjećaju župnika Kranjčića, bila sam sretna, zadovoljna. To me potaklo da molim zagovor vlč. Kranjčića za svoju kćer. Otada mu se redovito utječem. Do tada sam se molila blagopokojnom sv. Ocu Ivanu Pavlu II., a sada još i župniku Stjepanu Kranjčiću na tu nakanu.
Iz sjećanja ANKICE DESPUTOVIĆ. Kranjčićeve vjeroučenice i župljanke iz Križevaca

Nosio je svoj teški križ, gorko iskustvo u ono vrijeme s komunistima i partizanima. Brata, koji ga je othranio i odgojio, su mu ubili, tako da o svojem porijeklu i prošlosti nije volio govoriti.

Sve policije, pa i UDBA, služile su se istim metodama. Zastrašivanjima, izazivanjima nereda i fizičkim maltretiranjima. O tome on nije nikada htio govoriti, niti sam ga ja pitao. Znao sam jedino da ga na policiju nisu pozivali na ćaskanje i šalicu kave, nego se znalo kakve su to torture bile, posebno za svećenika...

Smrt prečasnog Kranjčića me strašno pogodila. Nisam toliko plakao ni kad su mi mama i tata umrli. Duboko u duši sam bio potresen njegovom smrću. Osobno sam uvjeren da je bio živi svetac. To je bilo moje uvjerenje koje me godinama držalo.
Iz sjećanja svećenika STJEPANA DRUGČEVIĆA, Kranjčićevog ministranta i učenika iz Dijankovca

Sjećam se kako je župnik Kranjčić u kapelu u Erdovec dolazio pješice ili biciklom. A nastavu nam je u Podgajcu držala jedna učiteljica (podaci poznati) koja je išla iz Podgajca u Erdovec velečasnoga napadati u crkvu da mi ne smijemo ići na vjeronauk. Puno ga je puta ona u crkvi i javno napadala. Na kraju je našla nekakve huligane koji su ga, dok je jedanput išao na vjeronauk, pričekali i istukli. Učiteljica je i nama djeci prijetila. Ali se velečasni nikada nije dao zastrašiti. Tko bi njemu onakvome dao straha?!
Iz sjećanja KATARINE ĐURINIĆ, Kranjčićeve vjeroučenice i župljanke iz Dijankovca

Župnik Kranjčić je bio lijep čovjek, lijepoga pogleda, imao je snagu, energiju, bio je odlučan. Hodao je kao neki vojnik. Lijepo je govorio, nikada nije zastajkivao ili zamuckivao, govorio je i našim domaćim kajkavskim jezikom i književno, kako s kim. Propovijed je uvijek davao iz glave, nikada nije čitao, krasno je pjevao. Za moj je pojam velečasni Kranjčić bio predobar. Razgovarao je s nama o bilo čemu, uvijek se spustio na našu razinu, osjećali smo se kao da smo njegovi najbolji  prijatelji. A tako su se osjećali svi s kojima je došao u kontakt. Uvijek je bio čestit. Danas isto ima dobrih svećenika, no svećenici danas više nisu takvi kakav je bio naš Kranjčić. Bolji čovjek od Kranjčića ne postoji, ma kakvi.
Iz sjećanja STJEPANA HARČE,  Kranjčićevog pastoralnog suradnika iz Dijankovca

Dolazak velečasnog Kranjčića u takvoj nam je situaciji bio kao pravo osvježenje, on je bio jedna ljubazna, prava svetačka pojava. Bio je tako ozbiljan u poštovanju nadbiskupa, prema svojim svećeničkim obvezama. Bio je prijatelj svakome tko je došao u župu. U kancelariji nije imao radnog vremena, on je u njoj bio uvijek. Svakome je nešto dao, smogao bi taj darak od bilo kuda. Najviše je držao do svećeničkog celibata, do čistoće.

Velečasni je Kranjčić dolazio u našu kuću i sa suprugom je znao govoriti o svakodnevnim stvarima, međutim je najviše govorio o tome da se kao vjernici moramo držati na visini, da se ne smijemo dati zastrašiti, iako su vremena bila takva da su se ljudi bojali jedni drugih. Pričao nam je o teškoj situaciji, o tome kako su se svećenici pokolebali radi svoje sigurnosti.

Kao mlad čovjek velečasni se Kranjčić iskazao kao neustrašiv. Bio je pun želje da se Crkva drži u svom dostojanstvu, potpuno uvjeren u nevinost našega nadbiskupa Stepinca, što smo svi znali da je nevin, i da nije odobravao poteze niti hrvatskih vlasti, a kamoli partizanskih.
Iz sjećanja SLAVICE HOSU, Kranjčićeve župljanke u župi sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu u kojoj je Kranjčić bio kapelan